Velika Kopanica svoj trag u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća ostavila je u djelima Adama Filipovića, Ivana Filipovića (njegovim imenom naziva se danas najviša državna nagrada za ostvarenja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti) i Ferde Filipovića. Četvrti Kopančanin, Antun Matasović (1893.-1986.) jedan je od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pisaca u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.

U Vinkovcima je završio gimnaziju, a u Srijemskoj Mitrovici viši pedagoški tečaj. Radio je kao učitelj u Vinkovcima, Novoj Gradiški (1845.-1850.), Požegi i Zagrebu.

Već kao gimnazijalac oduševio se ilirskim pokretom. Cijelog života bio je veliki borac za nacionalnu slobodu. Održavao je veze s najistaknutijim ličnostima onog vremena u Hrvatskoj. Surađuje u brojnim kulturnim časopisima. Pokrenuo je «Bosiljak» (1864. – 1868.), naš prvi omladinski list. Izdavao je časopise «Prosvjeta» i «Književna smotra». Bio je i član - odbornik mnogih kulturnih društava, ali najpoznatija je njegova uloga u osnivanju Hrvatskog pedagoško-književnog zbora (1886.). Učitelji su ga zvali «učitelj učitelja» i «otac hrvatskih učitelja».

Za njegovu ukupnu djelatnost značajan je boravak u Novoj Gradiški, gdje se od 1845. – 1850. ističe, u složenim političkim i društvenim prilikama, kao gorljivi borac za nacionalne slobode i slobode narodne škole. Takav je, kao član Strossmayerove Narodne stranke, ostao do kraja života. Kao i svi mladi pisci onog vremena počeo je pjesništvom, a pjesme su mu prožete patriotskim žarom i moralnim duhom. Nekoliko njegovih najpoznatijih pjesama našlo je mjesto u školskim čitankama, a neke su se pjevale i bile vrlo popularne u narodu...(Božja dobrota, Mudri sinak, Gdje je pjesnika stan?, Pokraj Save, U tihoj noći, Što je bolje?). Pisao je i pripovjetke, a bavio se i prevođenjem. Državna nagrada Republike Hrvatske za iznimne zasluge i rezultate u odgojnom radu nosi njegovo ime.

Za boravka u Novoj Gradiški tih burnih godina – „...morao je 1848. godine školu zamijeniti puškom, te poći pod zastavom bana Jelačića protiv Mađara. Tu se dopane ropstva i malo da ne svrši na vješalima.” O tome govori i bilješka u Narodnim novinama iz 1886. broj 294-u kojoj stoji: „Kobne 1848.bijaše Filipović kao dobrovoljac uvršten u treći gradiški bataljun, i to u Rotov zbor, koji bijaše 6. rujna iste godine zarobljen. No ropstvo njegovo nije dugo trajalo, jer u dogovoru s pukovnijskim puškarom pođe mu za rukom, da mu grof Baćani kao tobožnjem puškarskom kalfi izdao putnicu, te se on opet povrati u svoj rodni kraj...”

Adam Filipović (Heldentalski) bio je pjesnik, svećenik, teološki pisac i izdavač. U rodnoj Velikoj Kopanici je pohađao pučku školu, a Gimnaziju je završio u Vinkovcima 1810. godine. Nakon toga uputio se u Đakovo gdje je studirao bogosloviju i gdje je zaređen 1816. godine.

Nakon kapelanskog staža bio je duhovnik u đakovačkom sjemeništu, te je sređivao biskupsku knjižnicu, da bi nakon toga bio premješten u Gorjane i ondje je do kraja svog života obnašao dužnost župnika.

Priredio je za tisak treće izdanje Reljkovićeva „Satira” (1822.), izdavao je Slavonski kalendar, te pisao pjesme i humorističke članke. Poznata su mu tri spjeva: „Tužba grozdja negrišnoga”, „Razgovor priproste”, te „Život Antuna Mandića, đakovačkog biskupa”. U vrijeme hrvatskog nacionalnog preporoda priključio se i bio sudionikom preporodnih zbivanja.

Bio je književnik i sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu, rodom iz Velike Kopanice. Pisao je uglavnom pripovjednu prozu. U razdoblju od 1920. do 1945. godine objavio je desetak knjiga, među kojima i 4 romana (Bartol i Bara, Za kruh svagdašnji, Pred život i Crno kraljevstvo) po kojima je postao jednim od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pisaca. Također je bio angažiran u Hrvatskom katoličkom pokretu.

Ferdo Filipović je pisac i pripovjedač iz druge polovice 19. stoljeća, također rodom iz Velike Kopanice. Pisao je pripovjetke i povijesnu prozu, te objavio roman „Nevjerni vojno”. Službovao je kao kapelan u Slavoniji i Srijemu. Sakupljao je narodno blago, posebice pjesme, te bilježeći ih, sačuvao ih od zaborava.

Živko Vukasović, jedan od prvih hrvatskih akademika rođen je 23. listopada 1829. u Beravcima. Ovaj poznati zoolog i entomolog u Slavonskom Brodu završio je višu pučku školu, a pravo i biologiju je studirao u Beču i Grazu. Na vinkovačkoj gimnaziji je namjesni učitelj, profesor biologije od 1852. do 1855., a već 1855./56. je vježbenik kod Graničarske komande u Zagrebu. Slijedećih godina radi kao namjesni učitelj u Osijeku, Križevcima i Rijeci, a od 1865. do 1869. je perovođa ili pisar Hrvatske dvorske kancelarije u Beču, koju više ne vodi Ivan Mažuranić, već unionist Emil Kušević. Narednih godina 1871./74., vraća se u službu kod Graničarske komande u Zagrebu i školski je nadzornik za graničarske škole.

Napisao je nekoliko školskih udžbenika i 10 zoloških članaka o kornjašima. U ožujku 1866. boravi u Zagrebu i sudjeluje pri otvaranju JAZU-a. Jedan je od prvih njenih redovitih članova i suradnik njezinih izdanja. Godine 1873. boravi u Vinkovcima, na gimnazijskoj maturi kao predsjednik ispitne komisije uz tadašnjeg ravnatelja Franju Petračića. Umro je u Zagrebu 10. kolovoza 1874. godine.

Jedan od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika 20. st., rođen je 22. rujna 1902. godine u Beravcima. Prva je tri razreda pučke školu pohađao u Beravcima a daljnje školovanje nastavio u Slavonskom Brodu. Krajem 1918. godine odlazi u kadetsku školu u Karlovac, te ubrzo zatim prelazi na Višu vojnu realku u Maribor i konačno na Vojnoj akademiji u Beogradu dobiva 1923. čin artiljerijskog potporučnika. Nakon toga dvije godine studira na Mašinskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Beogradu, te kao izvrstan student biva upućen u Francusku na dvogodišnji nastavak studija na Ecol d' Applica-tion d'Artillerie u Fontainebleau, gdje stječe solidna znanja balistike, mehanike topova i metalurgije. Završetkom specijaliziranog studija 1927. godine vraća se u domovinu, te službuje u Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu oko pet godina. Radi na podizanju nove tvornice pješačke municije, rukovodi izradom alata i balističkim ispitivanjem municije, te zbog toga često boravi u tvornicama u tadašnjoj Čehoslovačkoj.

Godine 1932. odlazi na studij u Zürich na Eidgenössische Technische Hochschule (ETH), gdje 1935. godine dobiva diplomu strojarskog inženjera. Na ETH-u u Zürichu formira se u to vrijeme novi laboratorij za strojarstvo s odjelima za aerodinamička ispitivanja sa zračnim tunelom i kanalom za supersonička ispitivanja, koji će i Davorin Bazjanac razvijati i koristiti za eksperimente u okviru zadane disertacije. Nakon toga se vraća u Beograd gdje od 1936. do 1938. godine radi u Ministarstvu vojske i mornarice pri Artiljerijsko-tehničkom odjelu, pretežito na stvaranju novih tvornica ratne industrije, ali i predaje na Vojnoj akademiji. Tezu majorskog ispita polaže potkraj 1937. i iza toga biva postavljen za upravitelja 4. odjeljenja Vojno-tehničkog zavoda u Kragujevcu, gdje rukovodi proizvodnjom municije. Ipak, početak II. svjetskog rata i brza kapitulacija ondašnje države uvjetuju kraj Bazjančeve karijere jugoslavenskog časnika.

Krajem 1941. Davorin Bazjanac seli u Zagreb , te u novonastaloj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj radi kao domobranski časnik, ali baveći se isključivo znanošću, tako da u slobodno vrijeme okončava disertaciju, koju pod naslovom "Untersuchungen mit Hilfe der elektrischen Analogie über den Einfluss der Luftstrahlbegrenzung in Windkanälen auf Tragflügelmessungen" brani na ETH-u 1943. godine, čime postaje doktor tehničkih znanosti. Kraj rata dočekao je u Zagrebu u svom domu. Od 1. studenog 1945. radi kao honorarni nastavnik na Državnoj srednjoj tehničkoj školi u Zagrebu, a nedugo iza toga i kao profesor na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje tehničku mehaniku i srodne predmete na strojarskom, brodarskom i elektrotehničkom odsjeku. Tijekom sveučilišne karijere objavio je više od 50 znanstvenih i stručnih radova i napisao 20 udžbenika, skripta i zbirki zadataka, te je održao više od 100 javnih predavanja. Dvije je godine bio prodekan tadašnjeg Tehničkog fakulteta , a kasnije i dekan i prodekan Strojarsko-brodograđevnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu . Od 1960. do 1970. godine pomaže pri osnivanju niz tehničkih fakulteta u većim gradovima Hrvatske.

Bio je predsjednik Jugoslavenskog društva za mehaniku u dva mandata. U istoj je funkciji vodio Jugoslavenski nacionalni komitet Međunarodne federacije za teoriju mašina i mehanizama (IFToMM). Jedan je od pokretača osnivanja Centra za mehaničke znanosti u Udinama (CISM). Bio je višegodišnji suradnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU). Bio je glavni osnivač Društva za mehaniku Hrvatske, dugogodišnji član Upravnog odbora Hrvatskog prirodoslovnog društva, član Izvršnog vijeća Republičkog odbora Narodne tehnike, predsjednik Aerokozmonautičkog društva, te od 1967. dopisni član Međunarodne astronautičke akademije u Parizu. Za svoje zasluge i požrtvovni rad primio je niz priznanja, odlikovanja i nagrada.

Profesor Davorin Bazjanac umro je 21. rujna 1988. u Zagrebu. Četiri godine kasnije profesor Bazjanac je nastojanjem svog matičnog fakulteta dobio ulicu u zapadnom dijelu grada Zagreba, a zaslugom njegovih učenika sa Strojarskog fakulteta iz Slavonskog Broda imenovana je jedna ulica njegovim imenom i u tom gradu, nedaleko njegovim rodnim Beravcima.